”I evo opet ti pišem iako sam bila obećala da neću i sebi, a i ostalima,obećala sam da ću te zaboraviti, da okrećem novu stranicu lista gdje tvoje ime ne postoji ali to mi ne ide od ruke.Vraćam film u dane kada mi je za jedan osmijeh bio potreban samo tvoj zagrljaj,ništa više.Sada dolaze oni dani kada se borim protiv želje za tobom i tu sam bespomoćna,vjeruj.Zajedno smo proživjeli dosta toga,krenuvši od onih najljepših trenutaka ka onim malo tužnijim,kada smo oboje ćutali ali je ta šutnja govorila više od bilo koje riječi.Dovoljan je bio samo jedan pogled da sve zagonetke budu riješene.A sada? Gdje smo sada pitam se.One silne uspomene i sjećanja blijede,nestaju kao dim cigarete.I one slike na kojima bi i slijepac osjetio beskrajnu ljubav i one polahko blijede.Da li smo mi krivi ili je sudbina,još uvijek se pitam.Najviše od svega me boli pomisao da ti nikada nisam značila,zapravo ubija me..Sjetim se obećanja i i pitam se jesu li bila u nizu lažnih ili ćemo se ipak poslije svega negdje sresti,negdje u Božanskoj vječnosti,gdje će sve biti onako kako smo maštali, ti i ja.”

Sjediš tako u kutu sobe, okružena iskorištenim žiletama, kutijom tableta i koricom papira. Želiš napisati ono posljednje.. nešto da svi shvate koliko te boli. Ljudi te okružuju sa svih strana, nedaju ti da dišeš, da živiš. Kakav je to život? Život u kojem te nazivaju pogrdnim riječima, život u kojem ti se ismijavaju, život u kojem te zlostavljaju. Život u nasilju. Kako da se obraniš kada si sam spram njih svih? Osjećaš se slabo.. premalo da uopće postigneš nešto. U svoj tuzi i boli, drhteći uzimaš tu koricu papira. I na nju pišeš onima.. koji te negdje duboko u sebi vole, iako te ne spašavaju.. pišeš pismo koje će pročitati svi, pa i oni koji su te iz dna duše mrzili.Nasilje je najgora stvar koja se ikome može desiti. Nasilje je propast. Znate li samo kako je živjeti kada života nemaš? Znate li kako je odlaziti u školu, izlaziti iz nje spuštene glave,dolazeći kući,plačući, odlazeći u kadu, rezajući žile, ispirati krvave ruke vrelom vodom, omatati ruke slabunjavim zavojima..i tako iz dana u dan? Znate li vi, kako pogađaju riječi, kako psihičko maltretiranje šteti čovjeku? Znate li kako je iz dana u dan imati tmurne misli…govoriti sam sebi- vrijedi li mi što ovaj život? Znate li kako je isplakati sve suze ,a znati da boli još u duši ima mnogo? Koliko pitanja mogu vam postaviti,ali vi nikada nećete znati. Nikada nećete znati kako BOLI, kako duša BOLI, nikada znati nećete ako niste maltretirani, pogađani u dušu, psihički. Nikada nećete znati kakav manjak smaopouzdanja osoba može nositi, kad je drugi iz dana u dna povrijeđuju.Hajde, reci još nekoj djevojci da je kurva. Možda je baš ona otišla krivim putem u svom životu, možda je baš nju netko prisilio na spolni odnos, silovao.Možda je djevojka koju iz dana u dan vrijeđaš zarpavo jako malena,slaba djevojčica koja u sebi pati i nemože naći izlaz.Hajde reci još nekoj djevojci da je debela.Možda to bude posljednja uvrijeda nakon koje će ona odlučiti ubiti se. Ubiti se zbog viška kila, samo zato jer si joj ti tako rekao/rekla.Hajde reci još nekoj djevojci neka se ubije- bilo zbog manjka, viška kila,zbog previše šminke,zbog toga što voli osobu istog spola,ili zbog toga što je ostala trudna u 15-naestoj.
Što ti znaš o životu tuih osoba? Ništa. Hejteri najmanje znaju, najviše govore. Da. Prestani pričati nebude li prekasno.. Prestani vrijeđati druge oko sebe. I sjeti se,kako bi bilo tebi da se svijet okrene protiv? Kako bi se osjećao? Sigurno ne tako velik, umišljen, i sretan. Bio bi samo zrnce tuge u tom propalom životu.Nasilje. Ljudi ne razumiju nasilje, ne razumiju njegove posljedice, ne razumiju u što pretvaraju svoje žrtve. Ljudi ne razumiju da toliko jako mogu povrijediti čovjeka da on uz manjak samopouzdanja,gubitak snage i vjere.. izgubi volju za životom.

A snazzyspace.com Theme A snazzyspace.com Theme A snazzyspace.com Theme A snazzyspace.com Theme